Autor, profesor, maratonac i jedan od najduže živućih stručnjaka, Waler Bortz, objašnjava što je krivo sa medicinom - i što je dobro s vježbanjem!
CBI: Koja je vaša osobna filozofija? Poznati ste po radu na dugovječnosti, a prema vašem primjeru, i na aktivnom životnom stilu. Čini se da prestavljate što znači razvijati se i zagrliti život na duge staze.
WB: Prema mom pogledu, živjeti dugo nema veze sa sudbinom. To nam nije dano. To je izbor. Živjeti dugo znači biti aktivan, ne pasivan. Kreirati svoju sudbinu.
CBI: Kako, tada prema vama stvarate sudbinu? Recite nam nešto o svom fitness režimu.
WB: Trčim tri puta tjedno - tri milje u srijedu, tri u petak, i 10-15 milja nedjelju. Dižem utege, ali iskreno, ne uživam previše u tome. Ovisan sam o trčnju.
CBI: Imate 83 godine, i vi i vaša supruga, Ruth Anna, koja je nešto mlađa, zajedno ste sudjelovali na 117 bostonskom maratnu u travnju. Sudjelovali ste već 43 put za redom na tom događanju. Ruth Ann je pobijedila na istome dva puta u kategoriji od 60-70 godina. Što vas je potaknulo na trčanje?
WB: Prvi maraton otrčao sam 1971. godine kad je moj otac umro. Moja žena je počela nešto kasnije - nakon trekkinga u Nepalu, u dobi od 51.
CBI: Unatoč vašim godinama, vi i vaša supruga još uvijek otrčite skroz do cilja, što ponekad porazi mnogo mlađe ljude. Čemu dugujete svoju vitalnost i dugovječnost?
WB: Za oboje mogu reći da je to povezanost - bitna veza između prirode i brige. NIje to ono što netko radi, već kako to netko radi. Ne uzimam ljekove. Ne vjerujem u doktore. Vjerujem da je tjelovježba najbolji čarobni napitak.
Moja žena i ja pripremili smo se doživjeti 100 godina. Ne želim 120, jer 100 mi se čini dovoljno. Ne želim postati najstariji čovjek na svijetu. Želim biti najbolji stari čovjek koji potvrđuje kako se lijepo može stariti.
Volim citirati May Sarton, pjesnika, koja je napisala “kako stari, postajem više ja”. Sviđa mi se ta ideja. U dobi od 83 godine više sam ja, nego ikad ranije.
CBI: Dugovječnost – nikad se nije toliko o tome govorilo. Što smo naučili o dugovječnosti u posljednjih 10 godina?
WB: Naučili smo da nasljeđena genetika nije ključna za zdravlje, ali i o važnosti fitnessa.
CBI: Kako bi to ostvarili, sumirali za ljude da lakše razumiju? Koja je poruka?
WB: Kad govorimo o fitnessu, napisao sam “Zašto je tjelovježba dobra za svakoga? Zašto je neaktivnost loša za svakoga? Rođeni smo da se krećemo kako bismo nabavili hranu, ali sad smo postali “životinje iz ZOO vrta”. Sjedimo pasivno iza rešetki, jedući BigMac-ove i čips. Naša psihologija zahtijeva da trčimo za lovinom, hranom, da sakupljamo hranu – ne da sjetimo, jedemo junk food i debljamo se.”
Evo još jedne misli iz moje knjige: “Tjelovježba je trideset godišnji ulog. Fit osoba u 70tima osjeća se jednako dobro kao četrdeset godišnjak koji ne vježba. To nema veze s lječnicima ili tableta, ili nasljeđem. Sve ovisi o tome da se pokrenemo i koristimo svoje tijelo za što je bilo i kreirano 10,000 generaija unatrag – pokret!”
CBI: Čini se da vjerujete da treba promijeniti trenutni koncept medicine, kao i starenja.
WB: Medicinu treba redefinirati. Pitam se: Da li medicina govori o zdravlju ili bolesti? Da li se radi o funkcioniranju ili nefunkcioniranju? Da li govori o korekciji ili preventivi? Odgovori na ova pitanja mogu pojasniti sliku “tjelovježbe u medicini”.
Na nedavnom govoru održanom u Savezu Američke Medinske atletkike, svoj govor nazvao sam “plastičnost ljudskih godina” i pozvao sam svih da razmisle kako ljudi stare – ili dobro i fit ili se raspdajau i poboljevaju. A to ne ovisi o preicima ili medicinskom sistemu, nego o onome što radimo, kako živimo. Zato je vježbanje potrebno i zdravo. Fitness je univerzalni pred-lijek. Fitness je odgovor.
Izvor: IHRSA, autor Michael R. Mantell, Ph.D.
*Razgovor je preveden i skraćen.